Tužno sećanje

Tužno sećanje

Tužno sećanje

Sakupili smo se 26. aprila ispred naše Sinagoge kao i svake godine da se setimo i odamo poštu našim članovima koji su 26. IV 1944-te iz ovog velelepnog zdanja odvedeni na put bez povratka. Većina je završila u Aušvicu odakle se samo njih nekoliko vratilo.
Prvo je govorio naš predsednik Mirko Adam, setio se tih tužnih dana i nečinjenja kad su saveznici saznali za logore smrti.Govorio je i naš rabin Isak Asijel. On je pričao o ovom izuzetnom zdanju, novosadskoj Sinagogi koja svedoči o broj i moći predratnih Jevreja u Novom Sadu kojih nažalost baš zbog holokausta više nema ni u približnom broju. Ističe da je važno ne okrenuti glavu jer je moguće da se takva tragedija ponovi.
Položeni su mnogobrojni venci od predstavnika jevrejskih opština kao i od gradonačelnika Novog Sada. Mediji su propratili ceo događaj.Posle ove male svećanosti uprilićen je prijem u našpj svečanoj Sali.

Značaj sećanja
Dr Gordana Todorić održala je na našem sastanku ponedeljkom predavanje pod naslovom "Sećanje na Holokaust na osnovu dokumenata iz porodičnih arhiva i albuma"
Ovoj temi ona je prišla subjektivno ističući da svi imamo predmete i slike koje bi trebalo čuvati za sledeće generacije. Govorila je mnogo o značaju pamćenja pojedinačnog i kolektivnog – tome jevrejska strana treba da da svoj doprinos. Individualno je šta pamtimo. Postoji jaz između individualnog i kolektivnog sećanja. Nemačko i Jevrejsko sećanje je drugačije. Nalazimo se u vremenu koje nije u stabilnim okvirima.
Kod Danila Kiša – pismo koje mu je ostalo od tate postalo je Peščanik.
Bilo je mnogo reči o ličnim iskustvima – tu je kutija sa slikama i nekim pismima njene bake. Veliki problem je jezička barijera jer su Jevreji u Vojvodini pre dve generacije govorili mađarski pa je bila u situaciji da da da joj se neki tekstovi prevedu. Problem je šta radimo sa sačuvanim predmetima jer smo opterećeni emocionalnim odnosom. U svetu se bave više time nego kod nas. U Novom Sadu imamo neobičan kapital, bogatu arhivu.

Ljiljana Lepuša